Nepoznato doba………….(5)

Koliko je čovek zadovoljan, zavisi od toga šta mu treba. Tako i ja, još uvek mlad student mašinstva na osrednjem fakultetu, imao sam uglavnom sve što mi treba. Učio sam dosta, i uživao sam u tome, i svaka nova formula nauke koju sam razumeo, otvarala je nove ideje. Mnogo tih ''novih ideja'' se zaborave veoma brzo, ali dok postoje, veoma su važne. I kao što žice gitare promene zvuk nakon dogotrajnog sviranja, tako i čovek shvati da mladalački ideali polako nestaju, i da ti ''stariji'' ljudi koji su pričali sve te priče o životu mozda i nisu toliko ludi. A možda i jesu....
Kod mene tada, nije bilo problema. Mladalački ideali su se zamenili drugim idealima. Sve sam manje razmišljao kako da rešim problem Teslinog prenosa bezžične energije, a sve više sam se utapao u svakodnevni život prosečnog Amerikanca sa veoma teškim ruskim akcentom, i sve je izgledalo veoma jednostavno u životu.
Amerika je zemlja gde se smeće baca u kante, a duša kroz prozor, kažu ljudi – a ljudi ko ljudi, pričaju gluposti. A ko ima vremena ovde da sluša ljude? Ja nisam, ali sam imao vremena da se spremam za postdiplomski i da nastavim svoj put nauke. Posle dugotrajnog procesa da upišem postdiplomski, život je promenio svoju tok i moj put se nastavio zapadno od Ohaja, gdje sam proveo većinu dotadašnjeg američkog života. Iako biti zapadno znači ''uspeh'', u ovom slučaju situacija je bila nepredvidiva.
Našao sam se u malom gradu Dacatur-u, u sredini države Illinois-a, radeći sa kompaniju Caterpillar. Moja prva misao je da ime Decatur mora biti franskuskog porekla i ovaj veoma mali gradić mora imati neke prednosti u poređenju sa Čikagom koji je u istoj državi. Na moje veliko razočarenje brzo sam otrkrio da ovaj moj novi grad nema mnogo sličnosti sa Francuskom, nego da je Doboj metropola, a Sremska Mitrovica metropola na kvadrat. Iako niko nije ni čuo za moje novo prebivalište, američka policija je znala veoma mnogo o nama. Inače Decatur se nalazi u vrhu po ubistvima po glavi stanovnika, iako je jedam od manjih gradova u Americi. U svakom slučaju, moj život se menja u svakom pogledu. Čitava planeta se smanjuje na jedan mali svet, kao kada čovek pročita knjigu po drugi put i nađe novi smisao te iste knjige. Onda se zapitamo: ''ima li ovde kraja, ili mi i dalje nalazimo nove ideje i bacamo stare u kantu za smeće''. A neki drugi ''ljudi'' prazne kante za smeće, pričajući gluposti i čitajući knjige po ko zna koji put.
I opet se vratimo na istu temu. Kažu mudri da je sloboda u samoći, pa se setih nastavka priče o usamljenosti, šta je zaključak, vi prosudite sami.\

Pripovjetka o njoj

Dio II

Bila je, i jos uvijek jeste brzih misli i trapavog pogleda. Tako joj je tekao i današnji dan – iščekivajući nesto.
Krenula je prema prozoru da ga zatvori, jer vjetar je povećavao svoju snagu, i u tom trenutku se desilo nešto neočekivano. Kroz još nezatvoreni prozor uskočila je mala vjeverica. Bila je sjajnog krzna, i bijelog repa, koji kao da je prelazeći ulicu sa svježe ofarbanim linijama umazala farbom. Mala vjeverica je stala mirno, pored magazina, pogledala nju u oči, i tihim glasom rekla:
- Imaš kesten?
- Mislim da nemam – Zbunjeno je odgovorila ona, još uvjiek pokušavajći da razumije šta se dešava – Nemam kesten.
- Imaš onda orah – Nastavila je sa pitanjima bijelorepa vjeverica.
- Nemam ni orah – pokušavala je odgovori ona nesjvesno tražeći nešto po džepovima.
Vjerar je stao na trenutak, ili se barem tako činilo našoj dragoj junjakini, koja se i dalje prolagođavala neuobičajenoj situaciji. A vjeverica, kao i svaka vjeverica, ne ostade na jednom mjestu, i izlazeći kroz prozor reče:
- E pa draga moja, sledeći put ako dođem u tvoju priču u trećem dijelu, bar mi pokloni orah, pa ću da ti kazem nešto. Može, i narandža, ali nisu narandže rodile dobro ove godine.
Mahnu repom, kao da tjera muhe, i nestade u sinfoniji ulice.
Ona je ostala stojeći, i samo topli smješak se mogao primjetiti na njenom licu. Ona pomirisa cvijet (koji sam zaboravio da objasnim u prvom dijelu), pogleda kako je sunce grijalo zatalasale zavjese i osvježavajuće reče:
- Jao, kakva budalasta vjeverica