Nečujno doba………….(11)

Živimo u vreme gde se osećanja izkazuju tetovažama, i gde već odavno dela ne čine čoveka. Brži smo i od svojih koraka.
Tražimo istinu, borimo se za slobodu, i mislimo za druge. Misleći o tome, opet se setim stare priče o usamljenosti, o kojoj i nisam razmišljao već dugo vremena. Koliko to sve ima smisla i šta je odgovor, ne znam, a vi prosudite sami:


Pripovjetka o njoj

Dio IV

Bila je, i jos uvijek jeste brzih misli i trapavog pogleda. Tako joj je tekao i današnji dan – iščekivajući nesto.
Stala je naglo pored potoka, da napokon čuje tišinu. Potok je tekao meko i nečujno. Ona, pokušavajući da uspori ritam srca i smanji disanje na minimum, trudila se da osjeti mir o kome je toliko slušala, ali što je više pokušavala, sve je više bila uznemirana. Pitala se ponovo zašto joj to sve treba i zašto tražiti potok koji se ne čuje. Njene misli, brze kao udar groma koji udari u brdo i ne ostavi trag za sobom, lutate su po sivom drveću bježeći od sopstvenog pogleda.
Možda nije trebala da slušam vjevericu – mislila je ona kuckajuci kestenje u dzepu – I kome je još vjeverica pomogla u životu? I šta mi je trebalo da dolazim ovdje, na nečujni potok, i da tražim tišinu?
Njen izgled je odavao težinu situacije, neku neiskrenu spontanost, na koju nije navikla u svom jednosmjernom životu. Kretala se uporeno, koristeći tuđe korake, prateći potok koji nije imao istoriju. Nesigurnost njenih pokreta prenosili su se na okolinu, pa se za trenutak činilo kao da je potok zastajao povremeno, mada to je tada bilo veoma teško utvrditi. Njene nemirne misli prekinulo je blago šuškanje sa desne strane, gdje je veoma brzo izletila, nama već poznata, bjelorepa vjeverica.
Naša junjakinja se nije mnogo iznenadila, kao da je imala neku nedovršenu misao koju nije mogla da pusti na slobodu, i o kojoj je i dalje razmišljala. Samo je blago podigla desnu obrvu, odobravajući prisustvo novopridošlog prijatelja.
Vjevericu ta misao nije interesovala i brzo je zapitala:
- Imaš kesten?
- Ovaj put imam – zadovoljno je odgovorila, zauvjek gubeći nedovršenu misao.
- Dobro onda, znači sada možemo da trgujemo – Vjeverica je nastavila tok razgovora u nejasnoj žurbi.
- Da trgujemo? Može, ali šta ti nudiš čudna vjeverice?
- Nudim odgovore – odgovorila je vjeverica sa priličnom dozom sigurnošću što i ne priliči običnim vjevericama.
- Dobro onda – polako reče naša junjakinja, pomalo zbunjena i nastavi – Reci mi, draga bjelorepa vjeverice, šta je sreća?
- Prvo kestenje, a onda odgovor – namršti se vjeverica iako je to bilo prilično teško primjetiti na njenom malom životinjskom licu.
Hitrim pokretima ona izvadi dva kestena iz dzepa i baci na travu pored vjeverice, koja kao da je odmjeravala kvatitet robe. Vjeverica onjuši kestenje, pogleda u potok, i reče:
- Sreća je jedna, u mnogo slučajeva. Bliska i jasna, mada bez granica i brojeva. Sama opstaje, sama se stvara, u globalu ne zahtjevna. Sreća je djeliva sa drugim, i drugi su neophodni. Samo sreća u jednoj osobi, je tuzna sreća, kratkotrajna i hirovita....kao brza kiša, poslije koje se sve brzo suši. Sreća je veća i od samog čovjeka, ona se razapinje i prenosi sa jedne osobe na drugu, a jednačine i matematika to jos nisu objasnile. Sreća je ženskog roda, i takva je po prirodi, kao i žena - blaga i dobra, požrtvovana i magična. Nekada nerazumljiva sto je i cini posebnom, kao i ženu. Sreća zahtijeva ljubav - opet kao i žena, - iskrenu ljubav bez borbe za vlast i bez pogubnog egoizma. To sve prelazi u slobodu, rađa se iz ljubavi, a zavšava se srećom, jedom srećom, jednom istinom. A kako je naći, i gdje je ona - ta sreća, to ostavljam za pametnije i mudrije od mene da objasne, ja samo znam sta je sreća, i u to sam sigurana – ispriča vjeverica kao da je čitala iz knjige.

A ona, naša glavna uloga, naša junjakinja, pogleda u nebo, i uhvati davno izgubljenu misao. Trenutak je trajao duže nego što je to ona osjetila. Stajala je pravo i stabilno, bez pokreta, i nije primjetila kako je vjeverica vještim pokretima, zgrabila oba kestena, mahnula bijelim repom i nestala u tišinu okoline.

Već sada sigurnim koracima, razmišljajući o novom pitanju, krenula je nazad, prateći potok, koji je napokon odavao svoju misterioznu nečujnost.


Kraj Četvrtog Dijela